Knjigu Ivice Đikića Budimir Lončar – Prije i poslije kraja čine kazivanja diplomata svjetskog ugleda posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova i vanjskopolitičkog savjetnika dvojice hrvatskih predsjednika. Povijesna ličnost kazuje povijest samu od prvog susreta s nekad talijanskim Zadrom odlaska u partizane prve diplomatske službe u New Yorku ambasadorskih mandata u Indoneziji Zapadnoj Njemačkoj i Sjedinjenim Državama dužnosti šefa jugoslavenske diplomacije i koliko uzaludnog toliko epskog pokušaja da se spriječi rat u Jugoslaviji do ove knjige – prije i poslije kraja – kada Lončar progovara o današnjem svijetu autoritetom svojeg – doslovno – stogodišnjeg iskustva i političke i osobne mudrosti. Posebna poglavlja posvećena su Josipu Brozu Titu Franji Tuđmanu i Koči Popoviću. Tita i Tuđmana Lončar valorizira bez uobičajene ostrašćenosti dok se s posebnim poštovanjem sjeća Koče Popovića i daje vrijedan doprinos razumijevanju te enigmatične ličnosti pjesnika generala koji je mrzio rat ciničnog intelektualca i komunista liberalnih nagnuća.

Kao diplomat koji je karijeru posvetio mirnom rješavanju međudržavnih sporova s posebnom zabrinutošću govori o globalnoj krizi koja je zatekla ljudsku civilizaciju. Zato treba čitati Đikićevu knjigu Budimir Lončar – Prije i poslije kraja. Ona je kao i život Budimira Leke Lončara apologija najvećoj civilizacijskoj vrednoti: miru i preziru spram rata i pogibelji.

„Lončar je bio iskreno zabrinut za svijet u kojem upravo on živi i s kojim je jednako srođen kao što je bio prije osamdeset i koju godinu kada je išao u partizane. Knjigu Ivice Đikića je pri tom prvom predstavljanju svom pogovaraču tumačio upravo tako: u razgovoru s autorom on će izraziti svoju zabrinutost pokušat će objasniti što se to upravo događa…“

Miljenko Jergović