Korto je ovog puta „okupio“ gotovo sve svoje saputnike iz prethodnih knjiga u potrazi za izgubljenim kontinentom. Neočekivani sled događaja ga uvodi u harmonijski lavirint u kojem se rastaje i ponovo sastaje sa sopstvenom senkom bezglavo jureći kroz prostor i vreme u pokušaju da spasi one zbog kojih je i sa kojima je u lavirint i ušao.



Kako je Prat Korta slao „uvek malo dalje“ tako Mu predstavlja za njegovog junaka priču u kojoj se na najčudesniji način prepliću metafikcija i metafizika a u kojoj naš junak odlazi najdalje na sam kraj avanture.