Legenda o neugašenom mesecu
je dodato u korpu
- Biografije autobiografije memoari
- Časopisi
- Članci intervjui
- Drama
- Društvene nauke
- Enciklopedije
- Eseji
- Ezoterija
- Fantastika + horori
- Gastronomija
- Informatika
- ISTOČNJAČKA UČENJA
- Knjige na stranim jezicima
- Knjige za decu
- Korenspodencija
- Monografije
- Poezija
- Popularna nauka
- Popularna psihologija
- Priče
- Prirodne nauke
- Publicistika
- Putopisi
- Rečnici
- Religija
- Roditeljstvo
- Roman
- Sabrana i izabrana dela
- Spev
- Sport i hobi
- Tehničke nauke
- Turistički vodiči
- Umetnost
- Zabava
- Zdravlje i lepota

Legenda o neugašenom mesecu
Boris Piljnjak- Izdavač: Logos
- Broj strana: 312
- Pismo: ćirilica
- Povez: Tvrd
- Godina izdanja: 2024
- ID: 72143
RSD 1,760.00
„…Bila je letnja sparina vladao je tifus.
Njih pet je otišlo s bojnog polja: dva živa ratna druga dva mrtvaca i on Moskva treći živi. Trojica živih bili su u tifusnom bunilu. Bežali su ispred šrapnela noseći dva ranjena ratna druga. U bunilu nisu opazili ili su zaboravili da su ta dva ratna druga mrtva. Nosili su mrtvace. Ponekad je u bunilu komandir Moskva komandovao: – Četa lezi! – Četa pali! Živi su spuštali mrtve na zemlju gurali im u ruke puške. Živi su pucali u pustu stepu.
Na bivacima mrtvaci su čuvali stražu. Živi u bunilu nisu opažali niti opaziše da su na julskoj pripeci za nedelju dana mrtvaci potpuno istrulili: u jednoga otpala vilica u drugoga ispala creva. Živi su hranili mrtve svojim kašikama trpali su im u usta kačamak.
Odstupajući živi doneše mrtve u opljačkanu bolnicu. U stepskoj bolnici nije bilo ni žive duše svi su se razbežali samo je u lekarevoj kući ležala žena u očajnom tifusnom bunilu. Noću u bunilu komandir Moskva pođe tifusnoj ženi da ovlada njome. Bilo je to prvi i poslednji put u životu Ivana Moskve da mu se podavala žena: on nije mogao da uporedi i nije znao: da žene ne sretaju čoveka nikada tako strasno s takvim poljupcima i s takvim podavanjem poniklim u bunilu te bunovne noći. Izjutra odred živih i mrtvih pođe dalje. Ivan nije znao ime te žene i nije upamtio da je lice žene bilo lice Egipćanke….”
Iz Ivana Moskve
Dvadesetih godina 20. veka ime Borisa Piljnjaka bukvalno je grmelo u književnim krugovima Sovjetskog Saveza i mada je za života često bio kritikovan ipak je i dalje objavljivan. Boris Piljnjak je jedan od prvih sovjetskih pisaca koji je boravio u Nemačkoj. Pošto je govorio nemački upućen je na Zapad da predstavlja revolucionarne pisce i uspostavlja veze sa emigrantima. Proputovao je bukvalno ceo svet: Evropa Amerika Japan Kina a prilikom boravka u Velikoj Britaniji 1923. godine upoznao je Bernarda Šoa i Herberta Velsa.
Uhapšen je 28. septembra 1937. godine pod optužbom da je povezan s trockistima i da je ličnim sredstvima pružao pomoć Karlu Radeku i drugovima poslatim u progonstvo. Streljan je u aprilu 1938. godine.
Posle njegove tragične smrti knjige Borisa Piljnjaka su prestale da izlaze i to je potrajalo sve do 1975. godine. Njegova dela su potom iznova otkrivena i savremenim čitaocima omogućuju da saznaju šta je ono što ovog pisca čini jedinstvenim u ruskoj književnosti.