Nameće se pitanje – kako se desilo da akteri ove priče uprkos svom različitom socijalnom poreklu i statusu nakon dugog razdoblja i vrlo različitih životnih i profesionalnih iskustava utočište nađu u istom društvu? Drugim rečima šta je to što ih odlikuje i što ih zahvaljujući tim odlikama povezuje? Da rezimiramo: u najkraćem – to što su bili i teoretičari i praktičari i disidenti i emigranti…



Nije čudo što niko iz ove „četvoročlane bande” nije imao univerzitetsku karijeru. Jer kako je govorio Niče univerziteti su „tek elementi u samoreprodukciji države i nisu mesta slobodnog i samostalnog mišljenja”.



Autor se iskreno nada da je kroz knjigu ubedljivo dokazao da Desimir Tošić Latinka Perović Vladimir Gligorov i Zoran Đinđić mogu biti označeni kao ljudi institucije. I to kao one „inkluzivne institucije”. Kao ljudi koji su svojim likom i delom doprineli jačanju temelja prava i širenju prostora slobode.