„Karahasan u Noćnom vijeću koristi elemente paraliterarnih žanrova uzimajući obrazac detektivskog romana kako bi se isprovocirala intelektualna filozofska rasprava o ljudskom odveć ljudskom – rasprava o smislu žrtve i etičkoj odgovornosti koja se poziva na mogućnost izbora a s onu stranu pravila zakona normi koje sve skupa sačinjavaju ono što bi se moglo nazvati moralom. Investirajući u priču život ne u biološkom nego u etičko-kulturalnom smislu priča postaje legitiman medij procjenjivanja i ocjenjivanja samih likova ali i društvene stvarnosti.



U nastojanju da se konsolidira vlastiti izgubljeni identitet/i glavni junak romana Simon Mihailović kroz esejističke pasaže i unutrašnje monologe prolazi uzduž i poprijeko kulturoloških granica i iz pozicije marginalnog izmještenog subjekta s druge strane moći institucija i autoritativnog diskursa pronalazi prostor vlastite kreacije identiteta u ljubavi prijateljstvu etičkoj brizi za drugog. Povratakom u prošlost kako bi se kritički preispitala i destrukcijom monumentalističkog koncepta povijesti kao teleološkog i linearnog slijeda odriče se svaka vrsta utopijskog kolektivizma i rada na kolektivnom pamćenju a pitanje narativnog identiteta postaje žarišno mjesto razlike između totalitaritarnog i demokratskog diskursa postaje mjesto etičkog nagovora teksta.“



– Alma Denić-Grabić



„Ovde se čita mračna priča o čoveku koji nije mogao osetiti mržnju i nepoverenje i koji je doživeo neuspeh u svojoj ljubavi. Karahasan je uradio veličanstven posao u čuvanju sećanja na jednu odbačenu prošlost.“



– Anton Tusvaldner



„Karahasan virtuozno povezuje u jednom tkanju realistički precizne slike istorijskog trenutka s mitovima i strahovima koji često nad ljudima imaju više moći nego svi istorijski provereni prikazi prošlosti.“



– Tobias Hejl



„Ali stvarno čudo ovog romana je vedrina svetog ludaka koja stoji nasuprot krvavom mraku – jedna saglasnost s postojanjem koja je zapadnome pripovedanju posve strana.“



– Rut Fihner