Fihteov esej o Makijaveliju iz 1807. godine je hvaljen kao remek delo i važan za razvoj nemačke idealističke političke misli. Ovaj esej pokušava da oživi Makijavelija kao legitimnog političkog mislioca i „poštenog razumnog i zaslužnog čoveka“. U njemu prećutno kritikuje Napoleona koji je okupirao Prusku i poziva Nemce da se odupru Francuzima. Prema nekim mišljenjima to označava pomak u Fihteovoj političkoj misli ka realističnijoj poziciji.



Fihte je svoju filozofiju smatrao istinskim osnovom akcije: prezirao je svaku kontemplaciju koja bi nepristrasno svjedočila i analizirala tok događaja. „Ne želim samo da mislim želim da delujem“ napisao je kao mladić. Život je za njega imao smisao samo kao akcija kao lična kreacija kao nametanje svoje volje drugima. Stoga od svih nemačkih intelektualnih glasnogovornika nacionalizma u Napoleonovo doba niko nije bio više željan da vodi i oblikuje svoj narod i svet prema svojoj volji od Johana Gotliba Fihtea.