Pustara
je dodato u korpu
- Biografije autobiografije memoari
- Časopisi
- Članci intervjui
- Drama
- Društvene nauke
- Enciklopedije
- Eseji
- Ezoterija
- Fantastika + horori
- Gastronomija
- Informatika
- ISTOČNJAČKA UČENJA
- Knjige na stranim jezicima
- Knjige za decu
- Korenspodencija
- Monografije
- Poezija
- Popularna nauka
- Popularna psihologija
- Priče
- Prirodne nauke
- Publicistika
- Putopisi
- Rečnici
- Religija
- Roditeljstvo
- Roman
- Sabrana i izabrana dela
- Spev
- Sport i hobi
- Tehničke nauke
- Turistički vodiči
- Umetnost
- Zabava
- Zdravlje i lepota

Pustara
Anatolij Rjasov- Izdavač: Logos
- Broj strana: 247
- Pismo: ćirilica
- Povez: tvrd
- Godina izdanja: 2024
- ID: 72141
RSD 0.00
Pustara je roman o nemogućnosti jezika jer se svako jalovo činjenje junaka završava u smrti sve jurodivo presuvišje jezika – u nemosti blaženog lutalice. Tek odbacivanjem jezika koje jeste odbacivanje života može se zakoračiti u pustaru odnosno u sebe jer su svi brisani prostori kroz koje Jelisej stupa u mahnitom lutanju kroz zasmrtne sfere nepostojanja predstavljene u maljevičevskom duhu suprematističke beline snega i crnila noći kao simbola Ničega koje je u isto vreme Sve jesu unutarnji prostori njegovog vlastitog opustošenog bića. Transgresija kroz prazninu sa strane izgleda kao zarobljenost u njoj. U duhu Zenonove aporije kao apsurdno kretanje bez kretanja kretanje u mestu — tako vidi Jelisejevo poniranje u (ne)postojanje dečak Tihon jedini preživeli junak možda piščeva nada u nastavak posvećivanja u tajnu nada u učenje.
U neumornom ispitivanju mogućnosti jezika onoga što je bilo pre reči i što će doći (ili vratiti se?) nakon „išaptavanja tišine“ autor opšti sa svojim najbližim sagovornicima. Pored Kafke Artoa Blanšoa Ničea Bergmana važan mu je možda i najvažniji Beket sa svojim izlaskom iz jezika s njegovim poništavanjem ili kako će sam Rjasov formulisati u naslovu studije posvećene upravo Beketu — s „iščitavanjem“ jezika. Izlazak iz tog ćorsokaka svojevrsno „vaskrsenje reči“ autor vidi u nesvakidašnjem književnom eksperimentu Vladimira Kazakova ali taj zaokret u njegovom pelivanskom sanjarenju o jeziku i ćutanju doći će kasnije i neće naći odraza u romanu koji je pred
čitaocem.