Najlepši i najtužniji roman o Kosovu.

„Pri određenom položaju i odnosu zvezda sve se i ovde na Zemlji mora ponoviti. Jula 1879. i maja 1970. godine isto je bilo rastojanje od Vlašića do Sjevernjače i od Velikih Kola do Marsa i Jupitera. Zato je u maju 1970. Ivan Stepanovič Jastrebov to jest ja opet postavljen za carskog konzula u Prizrenu. Ne baš u Prizrenu već ovde u Đakovici ali razdaljina je mala i bez značaja… Smrt je privid ona ne postoji. Budućnost je u prošlosti i prošlost u budućnosti: sve se vrti u krugu koji više sile kotrljaju nebesima. I kad se u tome kotrljanju i tumbanju vremena ponove negdašnje prilike opet će se stoičar povezivati sa epikurejcem i ubijati Cezara opet će onaj pustolov pucati u Puškina opet će Rusija biti Rusija i pravoslavna opet će… Opet će Srbi osloboditi Kosovo!“

***

„Zbilja: šta je meni Kosovo? Evo me u Nikšiću u ženinom stanu živim od ženine plate buljim u ruševine kule u kojoj su nekad poturčeni i bijesni Mušovići begovali. Sve je tuđe oko mene. Nemam ni svog stana ni svog staništa ni posla ni svog zavičaja. Selo Jugovići gdje sam rođen od rođenja moga ne postoji. U selo Osmanoviće gdje sam odrastao više svraćati ne smijem. Ja sam njih poručuju mi Osmanovići moji Osmanovići na Kosovu osramotio. Ne znam gdje mi je majka Ljubica sahranjena a ne mogu obići ni grob pomajke Rabije jer sam zločinac izdajnik. Sve sam zbog Kosova izgubio! Roditelje djetinjstvo groblja čak i svoje zanimanje. Zbog Kosova sam postradao na Kosovu i prognan sa Kosova. Zbog Kosova sam izgubio i Kosovo!“