Radikalno samosvjesna i autoparodična proza koja citatnošću inter- i intratekstualnošću preispituje svaku izvjesnost ponajprije onu na kojoj i sama stoji odavno je prestala biti novina čak i na crnogorskom literarnom prostoru za koji se ne može reći da je naročito zasićen postmodernističkim strategijama. Međutim te strategije ovdje imaju i određenu didaktičnu i širu kulturno angažovanu notu: one upozoravaju na sopstvene manjkavosti i ispraznu pomodnost onih koji im u nedostatku talenta ili umjetničke hrabrosti apriori pribjegavaju pri čemu formalni kliše postaje sam sebi svrha. Samizdat se može čitati kao obračun sa takvim praksama kao konfesionalni obračun postmodernog autora-čitaoca-tuđih-tekstova sa samim sobom ali i kao satirična zabava prepuna borhesovskog ispitivanja granica fikcije i stvarnosti kroz svjesnost o proklizavanju identiteta u pisanju i čitanju. Čini se da je još jače prisustvo srodnosti sa Borhesovim velikim mentorom Masedoniom Fernandesom naročito u lavirintski enigmatičnom miješanju uloga čitaoca pisca i urednika što se očitava kroz višestruko uokvirivanje te čini se stalni gest ka proširivanju rubova romana dodacima (napomena izdavača preludijum prvobitni naslov: Zeleni trag i druge priče apendiks rezime brojne napomene itd.). Ipak ono što je možda najupečatljivija vrijednost ovog štiva jeste neizbježni iako nenametljivi utisak da je intertekstualni palimpsest duboko utemeljen u osjećanju sveprisutnog i nedokučivog područja koje je alternativa riječima a kojemu se kroz riječi - varljive i nepotpune ali i živototvorno snažne - jedino približiti možemo. Kako Spisatelj kojeg Atan pominje (neodoljivost aluzije - namjerne? - na Spasitelja) neprestano sugeriše pa i onda kad je ironičan ili naročito onda kad je ironičan: „onostrani život naliči onom što čini ovaj mogućim“ te zato ni ironija u ovom odveć teorijskom svijetu ne zasjenjuje “zeleni trag” umjetnosti već je u najboljem slučaju obogaćuje kao ovdje intelektualnom iskrenošću.