Verovatno bi trebalo da pođe prema krevetu da je uzme u naručje da joj skine odeću i spava s njom isto kao što bi trebalo da uradi Meksikanac sa svojom ženom isto kao što je trebalo da se dogodi s mnogim ženama koje su u tom trenutku slušale zvuk kiše. Ali nije to učinio.



Temeljno dirljiva i tiha ovo je knjiga osame i kontemplacije. U razmerama radosti i tuga onako kako ih je sam autor u naslovu zadao tuge vode kao kvalitet naizgled prisutniji i utvrđeniji. Ipak dok tuga u knjizi zadobija skoro pa čitavu ontologiju radosti su uvek pojedinačne iskričavije ipak vidljive i pristune. Dovoljne ako smem da se usudim da spreče krajnje životno osujećenje svakog od Kupšinih junaka. Dovoljno je to dobro polazište i za predstavu o jednoj nama žalosno nepoznatoj književnosti koja s tako bolnom lakoćom postaje naša kao divni netraženi partner koji je sve vreme strpljivo čekao na nas.

Srđan Srdić